Gérald Kurdian, biografija / intervju
Foto: Gerald Kurdian
Gérald Kurdian (FR), performer, tekstopisac i radijski umjetnik, prije sudjelovanja u suvremeno plesnom programu studija EX.E.R.CE 07 pod vodstvom Mathilde Monnier (Centre Choregraphique de Montpellier) i Xaviera Le Roya, studirao je vizualne umjetnosti u Ecole Nationale Supérieure d’Arts de Paris-Cergy. Njegovi glazbeni performansi (Royal Gala (2005.); 1999 (2009.);18 Chansons (2010.); My first club song ever (2011.); The Magic of Spectacular Theater (2012.)) predstavljeni su na različitim mjestima (Centre Pompidou – Metz, Fondation Cartier, Théâtre de la Cité Internationale, MAC/VAL, Lieu unique, La Villette, Plateau Frac-idf, Centre Chorégraphique de Montpellier,…) te na festivalima: Crossing the Line, Les Inaccoutumés, Steirischer Herbst, Tupp, Baltoscandal, FAR, Circular, Uzes Danse, Montpellier Danse i na sommer.baru Tanz im August festivala. Režirao je nekoliko radijskih dokumentaraca i radijskih projekata koji istražuju performativnost zvuka i kritiku suvremene umjetnosti. Paralelno, fokusiran je na This is the hello monster!, svoj avant-pop solo bend. Pobjednik natjecanja Paris Jeunes Talents, stipendist FAIR-a 2010., redovno nastupa u Francuskoj i izvan nje. Njegov prvi LP, izdan u travnju 2010. za Bs records / Gommette publishing / Idol, u francuskim je novinama Libération izabran za album godine.
INTERVJU
G: Od kud počinješ i kako?
GK: Od mojih prvih pokušaja sve do artikuliranijih predstava, još uvijek beskrajno u nastajanju, na kojima trenutno radim, inzistirao sam na nalaženju poprečnih, dijagonalnih načina za doživljaj pop glazbe, prisutnosti i jezika. S obzirom da sam istovremeno i glazbenik – koji radi u liberalnom, tržišnom polju indie elektronske glazbe – i suvremeni kazališni izvođač – koji svoj rad razvija institucionalnim sredstvima – suočen sam s paradoksalnom logikom koja se odnosi na proizvodnju, gledateljstvo ili kontekste (u kojima razmjenjujemo umjetnost). To mi je pomoglo definirati metodologiju rada koja bi pomogla, i meni i gledateljima, sinergijski prihvatiti ideju predstave koja se ponaša poput monstruoznog tijela. To je povezano s prihvaćanjem sumnje, apsurda, paradoksa. Trenutno razvijam sredstva za zaobilaženje očekivanja na formalnoj i konceptualnoj razini i pokušavam postepeno definirati pristupe koji uključuju sve discipline za stvaranje glazbe i predstava. To znači da se pokušavam 1. fokusirati na iskustvo, 2. izbjegavati bilo kakvu hijerarhiju u prikazu medija, formata ili mjesta susreta i 3. učiniti da to bude suradnja između gledatelja i izvođača.
G: Kojim putem ideš?
GK: Ja sam samouki glazbenik, stoga je moja sveukupna praksa oblikovana empirijskim, iskustvenim odnosom prema produkciji (umjetnosti). To mi je dalo osjećaj zanata, potrebu za praksama po mjeri tijela te koje se mogu razmjenjivati s drugima. Pretpostavljam da je svaki od mojih napora povezan s učenjem, novog instrumenta, novog uređaja, druge lokacije. Na razini utjecaja postoje dvije struje. Prva dolazi izravno iz praksi suvremene umjetnosti/plesa uglavnom u vezi s procesima montaže, materijalističkim/rodnim/queer teorijama i snažnom ljubavlju prema objektima. Druga struja dolazi iz indie popa i elektronike, pogotovo od vizionara 80-ih godina, poput Briana Ena, Laurie Anderson ili Suicide koji su slijedili povijest glazbe, ali su i otvorili područja istraživanja, novih mogućnosti i zvučnih pejzaža.
G: Kamo želiš stići?
GK: Teško pitanje. Imam osjećaj da bi svrha umjetnosti trebala ostati začudna, na neki način prikrivena. Ipak, mogu odrediti površna nastojanja, očitije pravce u mojim izborima poput emancipiranja gledateljstva (redefiniranjem naših odgovornosti, buđenjem naših mogućnosti, cirkuliranjem našim suptilnim dimenzijama), iscrpljivanja suvremenih vokabulara (iako je to gotovo nemoguće i/ili bi bio posao za nekog semiotičara), recimo, bar poigravanje njima, izazivanje emocija i/ili afekata za razoružavanje izvođača i publike, otvaranje mogućnosti u okviru stvaranja, proizvodnje ili distribucije umjetnosti. Želio bih nastaviti baviti se glazbom, to je tako fraktalan i beskrajan proces i osjeća stvari i stalno se otvaraju pitanja. U ovom okviru metodologija projekt-po-projekt se čini praktičnijom zbog zadržavanja fokusa i uranjanja. Dosad sam uglavnom radio kod kuće, ali u posljednje vrijeme osjećam potrebu za promjenom okruženja. Stoga i postavljam eksperimentalni pop studio projekt, L’Atelier Pop Corn, da bih nastavio rad na snimkama, video materijalima i nastupima uživo te da bih mogao pozivati druge glazbenike na živopisne glazbene projekte.
