ANAGOOR (IT): L.I. | Lingua Imperii sila je bila toliko jaka da ga je onijemila

22.9.2013. u 20:00 @ Velika &TD

Trajanje: 100 min / Ulaz besplatan

CIKLUS MLADIH TALIJANSKIH AUTORA & APAP – IZVEDBENA EUROPA, kazališna predstava

Foto: Alessandro Sala

Foto: Alessandro Sala

Priče neizrecivog lova: ne radi se o metaforama, nego o konkretnim povijesnim fenomenima, stravičnim starim navikama ljudi zbog kojih su se neki od njih pretvorili u grabežljivce drugih ljudi i, čak i u dvadesetom stoljeću, natapali tlo Europe krvlju milijuna žrtava: od gradova u samom njenom srcu, do njenih prostranih i prekrasnih šuma, pa sve do njenih planinskih granica.  Ožalošćeni koji više ne žele biti lovci te koji, pred oživljenim sjećanjima na svoje žrtve, oplakuju teret krivnje zbog svog tog okrutnog lova.

Kavkaz – najistočnija granica Europe, prirodna granica, Planina jezika (kako se ponekad naziva), nerazmrsivi splet etničkih skupina, labirint koji istovremeno obilježava i mrsi granice – diže se kao epicentar sjećanja i pretvara se u mitsko mjesto ovoga suda. Kazališni oblik odabran za ovo djelo je tragični zbor u kojem se usko isprepliću pjevanje, glazba, pokret i simbolička vizija. Mala zajednica muškaraca i žena različite dobi u trzajima odapinju svoje glasovne strelice prema središtu oplakivanja i snivanja. U zboru je i pjevačica armenskog porijekla. Ona je tradicionalna čuvarica drevne i velike glazbene baštine te živo sjećanje naroda ranjenog nikada zaboravljenim – ali često sramotno zanemarivanim – genocidom. Dok se na širokom središnjem ekranu pojavljuju mnoga žrtvina lica, na dva bočna LCD-a odvija se borba dvaju nacističkih časnika, koji zastupaju oprečne stavove o životu.

L.I., Lingua Imperii je jezik carstva kao prisilne dominacije. To je siromašan, surov, varljiv jezik nacističke propagande. To su abecede i jezici naučeni silom. Ali to je i sredstvo za ušutkavanja, silom nametnuti dar vladara. U konačnici, to je sam jezik nasilja.

Trailer

ANAGOOR | L.I. LINGUA IMPERII promo 2 (ENG) from Anagoor on Vimeo.

Redatelj Simone Derai

Dramaturgija Simone Derai, Patrizia Vercesi

Sudjeluju Anna Bragagnolo, Mattia Beraldo, Moreno Callegari, Marco Crosato, Paola Dallan, Marco Menegoni, Gayanée Movsisyan, Eliza Oanca, Monica Tonietto
I Hannes Perkmann, Hauptsturmbannführer Aue, Benno Steinegger, Leutnant Voss
Neprizorni govor Silvija Stipanov, Marta Cerovecki, Gayanée Movsisian, Yasha Young, Laurence Heintz
Prijevod i lektura Filippo Tassetto
Kostimografija Serena Bussolaro, Silvia Bragagnolo, Simone Derai

Originalna glazba Mauro Martinuz, Paola Dallan, Marco Menegoni, Simone Derai, Gayanée Movsisyan, Monica Tonietto
Preuzeta glazba Komitas Vardapet, musiche della tradizione medievale armena
Kamerman/Video Moreno Callegari, Simone Derai, Marco Menegoni

Produkcija Anagoor 2012
Koprodukcija Trento Film Festival, Provincia Autonoma di Trento, Centrale Fies, Operaestate Festival
Uz podršku mreže APAP, program Europske zajednice za kulturu
Režirano uz pomoć Fondazione Cassa di Risparmio di Trento e Rovereto
Anagoor je dio projekta Fies Factory
Programi umjetnici na rezidenciji
SC – Kultura promjene | Sveučilište u Zagrebu – Studentski centar | Zagreb, HR
Tanzfabrik | Berlin, D
Conservatoire de Strasbourg | Strasbourg, F

**********

Više o L.I., Lingua Imperi, premise, inspiracije te osvrti iz tiskanih medija:

Premise

Bomba u našim srcima i sjećanja koja nas zanimaju: arhiviranje, obilježavanje i stvari koje se ne mogu obilježiti.

 

Filolog i antropolog Maurizio Bettini nedavno je iznio tumačenje memorijskih mjesta u društvenom imaginariju antičkih naroda, odnosno, preciznije, latinske kulture. Sukladno tome, jedan od dijelova tijela za koji se smatralo da pohranjuje sjećanja jeste uho: po Pliniju se sjećanje pohranjivalo upravo u ušnoj resici. Zapravo, da bi nekome pomogli da se prisjeti nekog događaja, slike, imena ili stvari Rimljani su ga fizički povlačili za ušne resice. Nije teško zamisliti da je civilizacija koja se toliko oslanjala na usmenu tradiciju i usmenu predaju zamišljala ušnu školjku (tj. vidljivi dio uha) kao ulaz u arhivu. Uho je bilo prolaz kroz koji je zvučni stimulans bogat informacijama mogao proći i pretvoriti se u sjećanje, karakteristično za čovjeka, čulno biće osjetljivo na zvučne podražaje.

Drugo je mjesto sjećanja bilo srce. Dokaz toga leži u riječi bilježiti (tj. zapamtiti zapisivanjem) i njegove srodne latinske riječi recordari, gdje korijen cord- podsjeća na latinski izraz za srce (cor, cordis), a čestica re- ukazuje na međuodnos dijelova, svojevrsno usmjeravanje nečijeg pogleda prema nekome / nečemu, ovdje konkretno prema intimi nečijeg srca. Stoga se (prisjećanja kroz) bilježenje smatralo činom liječenja raskola u srcu. Već ova dva mjesta ukazuju na dva različita načina shvaćanja pamćenja. Ova se razlika dodatno naglašava činjenicom da u mnogim europskim jezicima, uključujući i engleski, semantičko polje sjećanja koristi riječi povezane bilo s memini (sjećam se na latinskom) i mnemosyne (sjećanje na grčkom) – koje su srodne – ili s latinskom riječju memoria. Za potonju se često smatra kako dijeli korijen s prve dvije, dok ona u stvari ima drugačije podrijetlo i značenje: korijen *MEN – prethodnih riječi (memini, mnemosyne kao i engleske riječi mind (um)) smješta mjesto arhiva i proces spremanja u um, dok memoria podsjeća na korijen *(S)MER – koji, u riječima poput npr. mesmerize (hipnotizirati) označava zbunjenost, nemir, očaranost, vrtlog emocija. Vrtlog koji će, poput bombe, vjerojatno odjednom eksplodirati u umu onoga koji se prisjeća, da bi mu istovremeno privukao pažnju i omeo ga. Vrtlog koji ga može usisati u ponor, gotovo ga fizički obarajući. Tako smo suočeni s dvije različite vrste sjećanja: s jedne se strane sjećanje doživljava kao spremište, inertna gomila, a s druge kao proces prisjećanja koji potresa i uznemiruje.

U vrijeme inauguracije Spomenika ubijenim židovima Europe u Berlinu, prije otprilike sedam godina, Giorgio Agamben je u Die Zeitu napisao da spomenik ima dvojnu prirodu. Zapravo, prema ovom filozofu, postoje dvije vrste ljudskih događaja (a time i dvije vrste spomenika): oni koji se mogu i oni koji se ne mogu obilježiti. Dok se prvi mogu arhivirati i sačuvati, potonji ne mogu zbog svoje golemosti zbog koje ih je nemoguće shvatiti te se njihovo sjećanje može sačuvati samo kroz osobni doživljaj. Opet prema Agambenu, Spomenik žrtvama holokausta, djelo američkog arhitekta Petera Eisenmana, ima obje značajke: ukoliko su podzemne prostorije mjesta čuvanja arhivske građe, depresivno polje stupova moglo bi prizivati ono što se ne može zabilježiti. Piero Terracina, jedan od posljednjih preživjelih svjedoka strahota Auschwitza rekao je da je “sjećanje nit koja veže prošlost i sadašnjost te određuje budućnost“. Zapravo, u današnjem društvu mi obilježavamo spomendane i festivale sjećanja, ali koliko nas oni pogađaju? Uspijevaju se, tek, boriti protiv zaborava. Uzmimo, na primjer, 27. siječnja – Međunarodni dan sjećanja na holokaust: tradicionalno ga izjednačavamo s borbom protiv zaboravljanja, ali zaboravljivost – omražena kakva jeste – ne predstavlja glavni problem. Što možemo napraviti sa sjećanjem ako se sjećanje ne slijeva u nas, tjerajući nas da preusmjerimo pogled prema srcu? Ako je pravo sjećanje nit koja povezuje prošlost sa sadašnjošću i određuje budućnost, onda ona ne proizlazi iz sjećanja, nego iz nelagode koju samo sjećanje uzrokuje. Sjećanje je alat koji nam pomaže u premošćivanju jaza između svijesti o tome što su istina i pravda i svijesti da smo – u jednom trenutku – pogriješili. Međutim, uvjereni smo da je diseminacija povijesnih dokumenata od najveće važnosti i da je svaka aktivnost usmjerena na širenje informacija glavni put k edukaciji duha i tijela te ovim našim radom planiramo probuditi sjećanja na razini drugačijoj od razine pukih informacija i pripovijedanja kroz dokumente. Želimo vas povesti na kazališno putovanje koje će u vama pobuditi “ono što se ne može obilježiti“, tu uznemirujuću prošlost zakopanu duboko u našim dušama koja se lako zaboravlja, bilo zbog toga što je zakopana tako duboko ili zbog same prirode cjelokupnog ljudskog djelovanja. Duboko inspirirani prvim stranicama knjige Potopljeni i izbavljeni Prima Levia i njegovim promišljanjima o neuhvatljivom ljudskom sjećanju, posebno o sjećanju na Holokaust, referirali smo se na književna djela autora kasnijih generacija, ljude koji nisu izravno doživjeli taj užas, ali čija je svijest osjetila potrebu prizvati ih, bez obzira na to koliko bolni mogu biti.

Prezentacija

Tragedija, ili žalopojka lovačkog čopora: značenje i dramaturgija, postavljanje i izvođači, alikvotno pjevanje i video isječak

 

Ono što smo naumili postići jeste oživjeti – kroz svojevrsno pjevanje (čaroliju) – sjećanje na one stravične stare navike ljudi zbog kojih su se neki od njih pretvorili u grabežljivce drugih ljudi i, čak i u dvadesetom stoljeću, natapali tlo Europe krvlju milijuna žrtava: od gradova u samom njenom srcu, do njenih prostranih i prekrasnih šuma, pa sve do njenih planinskih granica. Na pozornici je oslobođeni zbor Erinija koje – pred oživljenim sjećanjima na svoje žrtve – odbacuju karakteristike lovaca i oplakuju teret krivnje zbog svog tog okrutnog lova.

Kavkaz – najistočnija granica Europe, prirodna granica, Planina jezika (kako se ponekad naziva), nerazmrsivi splet etničkih skupina, labirint koji istovremeno obilježava i mrsi granice – diže se kao epicentar sjećanja i pretvara se u mitsko mjesto ovoga suda, baš kao u Eshilovoj poeziji.

Kazališni oblik odabran za ovo naše djelo je tragični zbor u kojem se usko isprepliću pjevanje, glazba, pokret i simbolička vizija.

Mala zajednica muškaraca i žena različite dobi u trzajima odapinju svoje glasovne strelice prema središtu oplakivanja i snivanja. U zboru je i pjevačica armenskog porijekla. Ona je tradicionalna čuvarica drevne i velike glazbene baštine te živo sjećanje naroda ranjenog nikada zaboravljenim – ali često sramotno zanemarivanim – genocidom. Dok se na širokom središnjem ekranu pojavljuju mnoga žrtvina lica, na dva bočna LCD-a odvija se borba dvaju nacističkih časnika, koji zastupaju oprečne stavove o životu.

L.I., Lingua Imperii je jezik carstva kao prisilne dominacije. To je siromašan, surov, varljiv jezik nacističke propagande. To su abecede i jezici naučeni silom. Ali to je i sredstvo za ušutkavanja, silom nametnuti dar vladara. U konačnici, to je sam jezik nasilja.

Foto: Anagoor

Foto: Anagoor

Lov staje na Kavkazu, Planini jezika.

 

Od vremena posljednjeg ledenog doba u Euroaziji sigurno utočište, kavkaska regija je i vrlo dobro poznati prolaz mnogim putnicima, trgovcima i osvajačima. Premda su se lokalne vlasti i susjedna carstva stoljećima sukobili oko vladavine nad tim prostorom, Kavkaz je ostao sigurno utočište narodima čiji se identitet skriva u oko pedeset jezika koji se govore na tom području. Dugovječnost tako jakih etničkih identiteta leži u zemljopisnim obilježjima pokrajine čiji je planinski karakter uspio izolirati i zaštiti različite skupine te vrstu društva čije su veze i kulturni kodeks odanosti klanu uvijek bili jednako snažni – ako ne i snažniji – od odanosti naciji i samoj regiji. Svi dosadašnji pokušaji, posebno od strane Sovjetskog Saveza, asimilacije i dominacije stanovnika Kavkaza bili su uzaludni.

Kao što autor Jonathan Littell opisuje u svom potresnom romanu Ljubazni koristeći mnoštvo povijesnih dokaza, nacistički je lov na židove doživio veliki zastoj pred klupkom etničkih skupina, vjerskih sinkretizama, različitih uvjerenja i jezičnih raskrižja Kavkaza. U romanu, mladi njemački lingvist Voss, časnik SS-a, od vojne komisije dobiva naredbu da podastre znanstvene dokaze o navodnom židovskom porijeklu nekih ljudi s planine, svrha čega je naravno bilo njihovo potpuno uništenje. Ali uzvišene teorijske kule u zraku vojne komisije srušile su se suočene s golim činjenicama. Mladi lingvist, koji se nikako nije želio složiti s nacističkom ideologijom, dostavio im je – sa znanstvenom preciznošću i dosljednošću – istraživanje o jezicima i narječjima od kojeg im se zavrtjelo u glavi te sveobuhvatni izvještaj o stoljećima separacije i križanja među narodima u tom području.

Na ogorčenje činovnika komisije, lingvist odbacuje nacističku teoriju rase, Volk (naroda) i navodne “autohtonosti“ germanskih plemena kao veterinarsku filozofiju. Kao okosnica cijelog projekta poslužila su tri dijaloga između SS Hauptsturmführer Auea i pukovnika Vossa, od proljeća 1942. do jeseni te godine, tijekom operacije prodora njemačkih snaga u kavkasku regiju u južnom sektoru istočne fronte.

Potjera i planina granica

 

Pričati o potjerama znači pričati o jednom fragmentu duge povijesti nasilja dominantnih sila. Ovdje se potjera ne smije shvatiti kao metafora. Ona se odnosi na konkretan povijesni fenomen u kojem se ljude lovilo, hvatalo ili ubijalo u skladu s obrascima lova; to su bile redovne i ponekad masovne prakse čiji su se oblici prvo teoretizirali u staroj Grčkoj, puno prije njihove ogromne ekspanzije u modernom dobu, zajedno s razvojem transatlantskog kapitalizma. Talijanska riječ caccia, čija je najsrodnija engleska riječ (preko francuskog) chase (hrv. lov), ima dvojako značenje: s jedne strane opisuje čin lova, posebno onog koje se odnosi na divljač, a s druge se strane odnosi na čin istjerivanja nasiljem ili prisilom, prisiljavanje nekoga da napusti neko mjesto. Postoji lov potjere i lov protjerivanja; lov koji hvata i lov koji istjeruje. Ove dvije operacije različite su, ali mogu ući u komplementarni odnos: lovljenje ljudi često pretpostavlja da su prethodno otjerani, protjerani ili izopćeni iz društva, iz uobičajenog poretka. Svaki lov ima teoriju svoga plijena koja objašnjava zašto se, na temelju koje razlike, distinkcije, neki ljudi mogu loviti a neki ne. Teorija također objašnjava tko ima moć određivati i uspostaviti takve razlike i linije razgraničenja.

Povijest potjera je stoga povijest, ne samo tehnika lova i hvatanja, nego i procedura isključenja, linija razgraničenja iscrtanih unutar ljudskog društva da bi se odredilo koji ljudi mogu biti lovina.

U tom smislu Kavkaz, koji je i sam zemljopisna granica, sa svojim skrivenim dolinama i klancima koji potencijalno osiguravaju zaštitu i odvajanje različitih jezičnih obitelji, a istovremeno dijele i povijest hibridizacije naroda, savršeno utjelovljuje simbol “granice i razdvajanja“ i nestajanja granica, njihova besmisla. Možda nije slučajnost da je Eshil odabrao kamen s Kavkaza za vezanje Prometeja, Titana granica koji je prekršio Zeusovu naredbu te ljudima dao ne samo vatru nego i nesavladivu granicu smrtnosti.

Arogancija zbog koje neki ljudi stoje visoko na hrpi leševa i prkose nebu izvire iz slijepog ponosa, jer sebe smatraju nositeljima te moći razlikovanja iz koje izvire Red, iz trijumfalne opijenosti vladanjem životom i smrću. Hermann Göring, koji je sam sebe nazivao Reichsjägermeisterom, tj. “Reichovim majstorom lova“, čime je očito prisegnuo na odanost mitu o silnom lovcu Nimrodu, izjavio je “ja odlučujem tko je židov a tko arijevac“.

 

Silan lovac, lovačka moć i planina leševa

Izvorno se projekt L.I. trebao zvati Nimrod.

Tko je bio Nimrod?

Njegovu priču saznajemo iz Knjige Postanka. On je bio osnivač Babilona i prvi poznati kralj na zemlji. “Bio je prvi despot na zemlji“, “silni lovac pred Bogom“, kaže Biblija.

U kojem se smislu Nimrod naziva lovcem?

Tom riječju Spisi ne opisuju lovca životinja, već lovca ljudi. U tom je smislu on “silan lovac“, dok je David “pastir naroda“.

Njegovo ime znači “pobuna“. Zapravo, on se oglušio na Božju naredbu koji je ljudima nakon Potopa rekao da se množe i napuče Zemlju. Silom je okupio ljude: da bi postao kraljem podčinio ih je nasiljem.

Nimrod uživa u otimanju ljudi: to je način na koji stječe podanike. Vlada Babilonom, ali povremeno zaroni u vanjski svijet kako bi ulovio svoj plijen, koji zatim zatvara unutar svojih zidina. Za razliku od Davidove pastirske moći, njegova je moć lovačka, nagon za pripojenjem koji stalno prisvaja izvana da bi akumulirao iznutra: on istovremeno lovi i gradi, ili – bolje rečeno – lovi kako bi gradio. Lovačka moć okuplja raspršeno, centralizira, nakuplja u beskrajnoj logici nagomilavanja. To je slika Babilona, gdje je gomila ljudi-lovina zamijenjena vertikalnim nagomilavanjem koje će u konačnici “doseći nebesa“. Biblijska priča o masama koje je porobio Nimrod i o velikom tornju koji seže u nebesa kao očiti simbol oholosti vladara-lovca mračno nalikuju hrpama leševa nastalima besmislenim genocidima kojima je, nažalost, svjedočila povijest dvadesetog stoljeća.

Izvori i inspiracija

 

L.I. LINGUA IMPERII hrani se riječima, mislima i radovima W.G. Sebalda, Jonathana Littela, Prima Levia, Eschila, Marthe C. Naussbaum, Grégoirea Chamayoua, Williama T. Vollmanna, Komitasa Vardapeta, Markusa Schinwalda, Jaya Roemblatta, Grossmana Vasilija, Susan Silas, Roberta S. C. Gordona, Collier Schorr, Maria Casella, Renéa Girarda, Tzvetana Todorova, Bruna Bettlheima, The Caretakera, Claude Lanzmann, Augusta Sandera, te posljednje, ali ne i najmanje važno, Victora Klemperera.

Osvrti u tiskanim medijima

 

http://www.anagoor.com/spettacoli/Lingua%20Imperii/Pdf%20L.I.%20pressHQ.pdf

L.I. | LINGUA IMPERII
cultureteatrali.org – 05.09.2012.

Silvia Mei

“U usporedbi s prethodnim radom Fortuny, kojeg mnogi nepravedno izdvajaju kao oholi rad pun sterilnog akademizma i dekadentnog esteticizma, Lingua Imperii modulira različite registre i jezike, nikada naivno simetrične, korištenjem postojanog sredstva (à la Copeau) svog uobičajenog prikaza, ovdje posloženim u triptih u obliku središnjeg ogromnog panela s bočnim krilima kao minijaturnim slikama ili okvirima: koji sada predstavlja prolaz negdje drugdje, prozor u vanjski prostor, sada žive slike, podsjećaju, ne toliko nevjerojatno, na suvremene ploče, ploče zakona ili minojsko-mikenske ploče, s arhaičnom formom antičke Grčke. […]L.I. Lingua Imperii ne želi govoriti o lingvističkim manjinama, premda se često koristi problem trojstva “narod-prostor-jezik“. Najmanje je to rad o Sjećanju ili općenitije o sjećanju. To je više znanstveni kritički put koji ga ponovno pokreće, koji ga postavlja kao okvir za raspravu o svemu osim veličanju, daleko od općih mjesta. Oporavljajući se od strahota rata u bivšoj Jugoslaviji,  potraživanja Čečena i armenskog pitanja, Anagoor nas podsjeća koliko se još priča o nasilju, rasizmu i diskriminaciji treba ispričati, istražiti i napisati te prevesti na sve moguće jezike, usprkos svim opasnim mitovima o izvornosti i čistoći, imaginarnim konstruktima koji potiču ksenofobne kozmogonije“.

L.I. | LINGUA IMPERII
Il Giornale di Vicenza – 29.08.2012.

Lorenzo Parolin

Identitet i redateljsko ludilo. Anagoorova  je Lingua Imperii remek djelo.
“Nekada obećavajući učenjaci, sada su odrasli. “Linguom Imperii“ “Anagoor“ je napravio važnu prekretnicu na putu ka zrelosti i riječ remek-djelo ovdje se može koristiti bez ikakve sumnje. […] Tema predstave je odnos između jezika, moći i identiteta, a družina je izvodi hrabro i originalno. Zajednička je poveznica filmska adaptacija (također Anagoorova) romana “Ljubazni“ Jonathana Littella. Scena prikazuje časnika SS-a, kapetana Auea (Hannes Perkmann) u razgovoru s poručnikom Wehrmachtom, Vossom (Benno Steinegger). Obojica se nalaze na ratištu tijekom vojne operacije na Kavkazu te otkrivaju različitu realnost od one koju su očekivali. [...] Na pozornici se izmjenjuju emocije te video projekcije, gluma i originalna glazba Paole Dallan. Javljaju se reference na klasičnu književnost (mit o Ifigeniji), Shakespearea i različite genocide u europskoj povijesti. Predstava je teška, ali je daleko od puke erudicije. Drugim riječima, sve su digresije “poučne“, odnosno u skladu s onim što predstava želi prenijeti. [...] To je snažno djelo koje pogađa ravno u središte problema i u srce publike, koja je doista mlade glumce nagradila pljeskom i suzama. [...] “Lingua Imperii“ odličan je rad u kojem su glumci na pozornici (Anna Bragagnolo, Mattia Beraldo, Moreno Callegari, Marco Crosato, Paola Dallan, Marco Menegoni, Eliza Oanca, Monica Tonietto i čudesna armenska pjevačica Gayanée Movsisyan) i redatelj Simone Derai požnjeli plodove svoga rada, zahvaljujući podrobnom istraživanju. Je li to sve? Ne, jer Anagoor već godinama radi s učenicima srednje škole u svom rodnom gradu Castelfrancu, te su četiri vrlo mlada učenika također dobila priliku glumiti u ovoj predstavi. To je također pozitivan znak za zemlju koja pati od starenja. Bravi. Bravissimi.“

L.I. | LINGUA IMPERII
La Repubblica – 05.08.2012

Anna Bandettini

“[…] čini se da je za venecijanski Anagoor počela nova faza zrelosti. L.I. Lingua Imperii, koju smo vidjeli na Fiesu, izuzetno je rigorozan rad – kao i u svojim književnim izvorima: Eshil, Jonathan Littell, Sebald, Primo Levi – koji govore o moći i jeziku, o divljaštvu i preživljavanju. […] Ova predstava sadrži mučne trenutke (petnaest savjeta tugujućim roditeljima, pogled na koncentracijske logore…) i ne nudi utjehu“.

L.I. | LINGUA IMPERII
Il Gazzettino – 29.07.2012

Paolo Crespi

Anagoor, “lingua imperii” koja govori neizrecivo.
“Kavkaz, proljeće-jesen 1942. U podnožju “Planine jezika“, više od pedeset idioma na kulturnom i etničkom raskrižju, neprobojnima za bilo kakav oblik standardizacije trenutne vladavine, dva nacistička časnika, jednostavni vojnik i jezikoslovac koji rade pod znakovljem Trećeg Reicha, raspravljaju o ljudskim rasama i bezrazložnoj mogućnosti “znanstvene“ izolacije židovskih potomaka koje treba pobiti i brzo istrijebiti. Njihov snimljeni razgovor, preuzet iz Ljubaznih, romana Jonathana Littella, koji je gledateljima prikazan (u nekoj vrsti naizmjeničnog prikazivanja njihovih lica) na dva različita ekrana postavljena s bočnih strana pozornice, uporište su majstorske izvedbe koja se inače temelji na gomilanju fragmenata, verbalnih, vizualnih i zvučnih evokacija, intenzivnih i prekrasnih projekcija, ne samo formalno, nadahnuta je mitom o nevinosti, oskvrnutim za sva osjetilna bića.

Italija, ljeto 2012.: za Anagoor, “L.I. Lingua Imperii“ upravo predstavljena na Festivalu DroCentrale Fries, nakon premijere na filmskom festivalu u Trentu i čekanja na njihov dolazak 27. kolovoza u Operaestate, Bassano del Grappa, ispunjenje je projekta političkog teatra od kojeg je družina iz grada Castelfranco Veneto krenula prije dvanaest godina. Zahtjevna tema Holokausta isprepletena je sa širom temom “progona“, klanja bez granica i zastoja kroz povijest, od žrtvovanja Ifigenije do armenskog genocida, do masakra u Srebrenici. Na pozornici, devet glumaca-svjedoka proživljava neizrecivo kroz novi i mudri način korištenja glasa koji se ponekad pretvara u snažni vjetar, solarnu oluju koja na jedan dugi trenutak može zatamniti nebo i horizont promatrača, koji ostaje nijem, suosjećajan, emocionalno šokiran. Ne propustiti.“

L.I. | LINGUA IMPERII
myword.it – 14.05.2012

Renato Palazzi

Anagoorovo srce tame

“Nakon što pogleda Lingua Imperii, čovjek osjeti potrebu za razmišljanjem. Lingua Imperii novo je djelo Anagoora, predstavljeno na nekoj vrsti premijere na neobičnoj lokaciji na filmskom festivalu u Trentu: javlja se potreba za razmišljanjem jer djelo otkriva iznenađujući proces sazrijevanja koji je vrlo talentirana mlada skupina dovršila u nekoliko mjeseci, a prije toga se mučila s pronalaskom vlastitog puta. Ali ova se potreba javlja prvenstveno jer ova kompleksna scenska konstrukcija koja sadrži mnogo materijala, mnoge tehnike, mnoge različite sugestije, sugerira šire zapažanje kazališta i njegove suvremene izvedbe“.

L.I. | LINGUA IMPERII
Il Sole24Ore – 06.05.2012

Renato Palazzi

Jezik, lov i moć

“Za one koji sumnjaju da talijansko kazalište prolazi kroz fazu izuzetno kreativne vitalnosti, za one koji još uvijek ne vjeruju da se događa odlučujuća smjena generacija – što također znači i promjenu perspektive, estetike – predložio bih da pogledaju vrlo lijepu Anagoorovu predstavu Lingua Imperii: ona je sažeti primjer suvremenih izražajnih oblika – nema radnje koju treba prikazati, nema likova koje treba glumiti, to je čista kompozicija verbalnih, vizualnih i zvučnih fragmenata – ujedinjenih s dubinom misli koja skupinu svrstava u sam vrh nove nacionalne scene. […] Strukturu čine tri briljantna dijaloga preuzeta iz djela Ljubazni Jonathana Littella, u kojima dva nacistička časnika, jednostavni vojnik i jezikoslovac, ’42. na Kavkazu, na dva različita ekrana raspravljaju je li židovsko porijeklo moguće raspoznati po jeziku. Između Ifgenijine žrtve, ubijene poput janjeta, i priče o pokolju svih živih bića okrutnog Sv. Julijana. “Silazak redatelja Simonea Deraia i njegovih drugova u dubine duše raste impresivnim crescendom: intenzivno intelektualno putovanje sadrži trenutke gotovo nepodnošljivih osjećaja, poput scene s petnaest preporuka roditeljima koji su izgubili dijete, ponovljenih na različitim jezicima ili u mučnim filmovima dječaka i djevojčica s vijencima cvijeća na glavama i okrutnim brnjicama na licima.  Na kraju, beskrajni nizovi jelena u planinama, ravnodušnih i istovremeno prešutno analitičkih, zbog kojih kući odlazite s osjećajem postojane nelagode.“