Martina Nevistić, biografija / intervju
Foto: Martina Nevistić
MARTINA NEVISTIĆ (HR) 2000. godine je završila Školu suvremenog plesa Ane Maletić, nakon čega je bila članicom Studija za suvremeni ples. 2006. godine je diplomirala na Ekonomskom fakultetu u Zagrebu, te 2008. na SEAD-u u Austriji. Tijekom školovanja surađivala je s mnogim poznatim koreografima: Anna MacRae, Salva Sanchis, Jule Flierl, Libby Farr, Susan Redhorst, Ted Stoffer i Sanja Tropp Fruehwald. Kao stipendistica Nomad Dance Academy stvara projekt Wannabe, za koji je osvojila nagradu publike na Festivalu koreografa Almada u Portugalu. Od jeseni 2009. živi u Zagrebu gdje radi kao plesačica, izvođačica, autorica i pedagoginja. Iste je godine osnovala umjetničku organizaciju O.N.E. u Zagrebu. Inicijatorica je ko-autorskih i autorskih projekata: Silver (2010.), BLU (2011.), Evolucija revolucija (2011.), Black (2012.), Sizifov Pink (2013.). Njen interes u koreografiji uključuje multimedijalnost i interdisciplinarnost, te propitivanje pokreta kroz osobnu senzibilnost izvođača ili uvjetovanost objektima oko njih. 2010. postala je članicom Zagrebačkog plesnog ansambla, gdje djeluje kao koreografkinja i plesačica.
http://oneartcompany.blogspot.com/
INTERVJU
G: Od kud počinješ i kako?; kojim putem ideš?; kamo želiš stići?
MN: Svakako postoji unutarnji nagon, intencija za rad na projektu i ideja. Kroz svaki rad u periodu nastajanja, istraživanja, dobivaju se rješenja koja pridonose konceptu projekta, podržavaju ga, ali i ona koja su za odbaciti ili koja su jako dobra, ali su za nešto drugo, kao da su dio nekog drugog koncepta. Na ovaj način mogu se akumulirati različite ideje, koje mogu poslužiti kao početna točka za neki idući projekt.
Bavim se radom na tijelu. Završila sam plesnu edukaciju i pokretanje mi je baza rada. Razmišljam kako pokretanje izvođača može utjecati na gledatelje. Bitna mi je interaktivnost. Kako se igrati sa percepcijom gledatelja, ali na suptilan način.
Kroz rad ulazim u kolaboracije s vizualnim umjetnicima. U odnosu videa i plesa dešava se nešto što je koreografiranje u pravom vremenom i post-koreografiranje, razmeđina između toga daje prostor za nove spoznaje, novu kreativnost i prostor pristupa gledatelju. Još je Nietzsche pričao o poziciji trećega – onoga koji gleda.
Ono što me zanima, čime se bavim i u kojem smjeru idem je odnos više medija u svrhu širenja percepcije gledatelja i prostora. Medij tijela i medij videa su kao dvojna akcija. Pokretno tijelo koje je samo po sebi pokretna slika, tj. tijelo u pokretu je slika u pokretu. Najbolji primjer prostora koreografiranja i post-koreografiranja je repeticija pokretanja koje ne može biti stopostotno identično u pravom vremenu i video snimci.
Projekt Sizifov Pink je plesna video instalacija koja je po svojoj strukturi triptih, a prikazuje se na više lokacija ukrug. Govori o pojačanom odnosu cjeline i fregmenta, zbog različitih lokacija prikaza postoji jači odnos sa gledateljem, jer mu se kroz percepciju viđenog ostavlja prostor za vlastitu kreaciju, u formatu se oslanja na repetitivnost, cikličnost i loop kao glavni gradbeni blok.
U kolaboracijama s vizualnim umjetnicima multimedijalni pristup plesu postao mi je intrigantnim, u smislu da mi “golica mašta”.:) Zanima me pokretanje kao stvaranje prostora za kreativnost kroz zadane parametre za krajnju funkciju formata, također video prikaz koji se ne tretira u formi kao film već kao instalacija, zbog svoje koncepcijske strukture. Zanima me ta razmeđina između koreografiranja i post-koreografiranja kao nečega novog što se stvara, tj. razlama, prelama u perspektivi gledanja i čija je funkcija takva da bude temelj za nastavak kreiranja. Definitivno bih voljela ovaj svoj interes izraziti kroz daljnje umjetničke radove, a koji će kroz vrijeme opet možda evoluirati u nešto drugo.
