Mala Kline, biografija / intervju
Mala Kline (SLO/BE/NL) je performerica, koreografkinja, istraživačica i spisateljica. Diplomirala je filozofiju i komparativnu književnost (UL, Ljubljana) i magistrirala kazalište (DasArts, Amsterdam). Njen autorski rad temelji se na tehnologiji sanjanja – kreativnoj i performativnoj praksi temeljenoj na afektivnom i transformativnom izvođenju slika (prikaza). Intenzivno se bavi različitim istraživačkim, obrazovnim, izdavačkim i osnivačkim aktivnostima. Osnovala je EMANAT – institut za afirmaciju suvremenog plesa u Sloveniji, SOI Slovenija – za širenje rada sa snovima i slikama Europskom unijom, te nedavno i DREAMLAB – mobilni laboratorij za istraživanje i razvoj rada sa slikama i snovima u odnosu na prakse izvedbenih umjetnosti. Trenutno studira na School of Images (NYC) i piše doktorat o etici u izvedbenim umjetnostima na Odsjeku za filozofiju (UL, Ljubljana) i u okviru a-passa (poslijediplomskog programa za izvedbene umjetnosti u Bruxellesu). Dobitnica je niza značajnih nagrada na području suvremenog plesa u Sloveniji: Zlatna ptica, Povodni Moz te nedavno i Nagrade Ksenija Hribar za koreografiju.
INTERVJU
G: Od kud počinješ i kako?
M: Zainteresirana sam za ljude i njihov potencijal. Radim u kazalištu zbog toga što je ono igralište u kojem se mogu baviti stvarima koje najviše volim – kretati se, misliti, pjevati, graditi kule u pijesku i kuće od karata. Zanima me kazalište kao mjesto prisjećanja na pitanja tko smo bili, tko smo sada i tko možemo biti. Radim u kazalištu jer mi ono pruža priliku za maštanje, razmišljanje, stvaranje novih svjetova – paralelnih našem. Uživam u tome što se sve može stvoriti iz ničeg i iznebuha. Radim tijelom i maštom. Istražujem kako slike pokreću ljude, kako nas povezuju i razmještaju.
G: Kojim putem ideš?
M: Studirala sam filozofiju i književnost. Plesala sam profesionalno od 17. godine te putovala svijetom na turnejama s plesnim trupama. Provela sam polovicu života na pozornici. Uvijek sam pokušavala pobjeći od toga, no, život me iznova vraćao natrag na pozornicu. Na dan kad me dečko ostavio zbog druge djevojke shvatila sam da je kazalište moj jedini dugogodišnji prijatelj te da mi je životni ugovor s njim suđen. Čim sam to shvatila, moj rad je oživio i počeo me usmjeravati. Sada slušam samo svoj rad i nikog drugog.
G: Kamo želiš stići?
M: Ove ću godine završiti poslijediplomski studij filozofije. Kada vizija bude gotova sagradit ćemo centar gdje ćemo provoditi dugoročna istraživanja i stažiranja. Na kazališnim produkcijama radit ćemo godinu i pol pa i dulje. Tada ćemo to nazvati umjetnošću, koja će ujedno biti i umjetnost življenja.
