Mirela Ivičević, biografija / intervju

Skladateljica Mirela Ivičević (Split, 1980.) završila je studij kompozicije na Muzičkoj akademiji u Zagrebu te poslijediplomski studij medijske kompozicije i primijenjene glazbe na Universität für Musik und darstellende Kunst u Beču. Autorica je akustičkih, elektroakustičkih i intermedijalnih djela, zvučnih instalacija, glazbe za film i kazalište, te dvije opere (Za tri lipe, MBZ 2007. i Karussell, ISCM/WienModern 2013.). Većina njezinih djela su konceptualna i interdisciplinarna, baveći se prije svega ulogom zvuka u socijalnom i političkom kontekstu pri čemu se često služi zvučnim nuspojavama suvremenog društva.

Djela su joj izvođena po Europi, Sjevernoj i Južnoj Americi. Dobitnica je Rektorove nagrade  (Phantom no.3, 2004.), nagrade Theodor Körner (Ace of diamonds, 2010.), nagrade Rudolf Matz (2010.), kao i nagrade ISCM-a za glazbeni teatar (Gender)Bender 9,99 (2011.). Od 2010. s Gordanom Tudorom organizira međunarodni festival suvremene glazbe Dani Nove Glazbe Split.

INTERVJU 

G: Od kud počinješ i kako?

MI: Zanima me reflektivni i subverzivni potencijal zvuka, bilo da se radi o zvuku kao

osnovnom ili kao popratnom dijelu koncepta.

Moja zvučna fikcija nastaje od krhotina stvarnosti, odvedenih iz njihovog prirodnog okoliša u surealni svijet u kojem bivaju ogoljene, izokrenute, ispitivane, ismijavane…, te povezane u nove zvučne konstelacije koje imaju potencijal ponuditi alternativna viđenja onog iz čega su nastale.

Uvijek polazim od stvarnog života, tj. od onih njegovih elemenata koje želim preispitati ili mijenjati, a kako mi se čini najpoštenije pri tome krenuti od sebe, vrlo često tematiziram one pojave kojih sam i sama na neki način dio.

Glazba me je oduvijek fascinirala svojom moći utjecaja na ljudsku psihu unatoč visokom stupnju fluidnosti i apstraktnosti, a posebno njezina moć modificiranja i intenziviranja utjecaja drugih izražajnih sredstava. To me često vodi u kazalište te u interdisciplinarne projekte. Od samog medija, međutim, važnije mi je ono zbog čega ga koristim. Zvuk ne doživljavam kao sredstvo bijega već kao sredstvo borbe, pa mi je zbog toga najmilija ona suvremena glazba, kao uostalom i umjetnost uopće, koja se radikalno bori za pravo na kako fizičku tako i mentalnu slobodu, različitost te život bez dogmatskih zagadjenja.

G: Kojim putem ideš?

MI: Moj put je isprepleten najrazličitijim utjecajima. S bilo kojeg umjetničkog studija

čini mi se najkorisnijim ponijeti dvije stvari: onaj dio tehničke spreme koji će ti omogućiti da lakše izraziš ono što želiš, te, još bitnije – neposluh naspram autoriteta te bilo kakvih drugih samorazumljivosti.

Imala sam sreću kroz studij kompozicije i medijske kompozicije učiti od ljudi koji su i sami takvog stava, pa su me mimoišle zamke akademizma i moj je arhiv zvučnih utjecaja lišen stilskih i sličnih podjela. Ovisno o konkretnoj ideji, rezultat mojih nastojanja je često patchwork zvučnih ekstrema.

Puno znanja i inspiracije prikupila sam u intenzivnom radu s drugim umjetnicima, ali i u najobičnijim životnim situacijama te u kontaktu s ljudima koji s glazbom nemaju nikakve veze. Iako je rad sa zvukom najuzbudljiviji kada se u prvom planu nađu njegove specifičnosti, o komponiranju sam jako sam puno naučila i u doticaju s drugim granama umjetnosti, osobito filmskom. Naravno, nema do učenja na vlastitim pogreškama.

No, puno važnije od toga kojim putem ideš i koga na tom putu susrećeš po meni je pritom pronaći optimalan balans između otvorenosti i kritičkog duha.

Takav je put najuzbudljiviji i najkonstruktivniji.

G: Kamo želiš stići?

MI: Zanima me “borbena”, socijalno svjesna glazba, ona koja se ne zadovoljava tek zabavljačkom funkcijom, mada ni protiv takve nemam ništa, ali mi nije vrijedna vlastite životne posvećenosti.

Glazbena semantika pritom ima posebne moći koje želim ispitati, ali i ograničenja koja su jedan od razloga što često radim s tekstom i s vizualnim elementima, i ne ograničavam se na samo jedan medij.

Najdraže mi je raditi s ljudima s kojima dijelim iste ciljeve a nadopunjavamo se u idejama, stručnosti i načinu pristupa. U takvim uvjetima jednako se dobro osjećam i u dominantno glazbenim projektima i onima u kojima radim primijenjeni zvuk.

Privlačna mi je svaka situacija u kojoj imam priliku preispitati sve opcije, pa me veseli što su projekti na kojima radim nerijetko potpuno različiti jedan od drugog. U Beču sam nedavno s grupom umjetnika najrazličitijih backgrounda oformila Moment Collective, ansambl za eksperimentalnu glazbu, audiovizualnu i performativnu umjetnost, za koji se nadam da će postati upravo takav jedan poligon za preispitivanje svih opcija. Slično se trudim i u slučaju festivala Dani Nove Glazbe Split kojeg radim s Gordanom Tudorom, osobito s obzirom na splitski zvučni ali i opće-društveni status quo u kojem kronično nedostaje raznolikosti. Nije mi bitno da se zvuk koji stvaram svima svidi, bitno mi je ponuditi izbor, nikako podučavati, ali napomenuti da uvijek postoji više nego jedan put.