Martin Schick, biografija / intervju

MARTIN SCHICK slobodni je umjetnik i koreograf iz Švicarske koji živi u Berlinu. Radi na kazališnim predstavama, istraživanjima, performativnim aktima i instalacijama koji istražuju ljudsku ekonomiju i utjecaj socio-političkih pokreta na umjetničko okruženje i obrnuto. Nakon pohađanja privatne škole baleta, studirao je dramske umjetnosti na University of Arts u Bernu. Zatim je, nakon kratke karijere televizijskog i filmskog glumca, počeo raditi za nezavisnim kazališnim i plesnim produkcijama. U suradnji s Laurom Kalauz ostvario je CMMN SNS PRJCT (2011.) koji je upravo na svjetskoj turneji i Title(2009.) koji je 2009. godine osvojio ZKB pokroviteljsku nagradu u Theaterspektakel Zürich. 2012. godine stvorio je samostalno djelo pod nazivom Not My Piece u okviru BBI, koje je odabrano za Dane suvremenog švicarskog plesa 2013. Nedavno je surađivao s Interrobangom u Berlinu i u procesu je realizacije dva nova projekta: Holiday On Stage (premijerno prikazan u lipnju 2013.) i The Reality Project (premijera 2014., uz potporu europske mreže WEB).

http://martinschick.wordpress.com/

INTERVJU

G: Od kud počinješ i kako?

MS: Nakon umjetničkog obrazovanja počeli su me zanimati filmovi i televizija, ali dok se u filmovima umjetnik (u slučaju da se glumca može zvati umjetnikom – mislim da je to upitno…prije bih ga nazvao vojnikom) formatira, na području kazališta, a još više u suvremenom plesu, umjetnik može izmisliti nove formate. To je jedno od rijetkih mjesta gdje su mogući konflikti, otvorena pitanja i neuspjesi i čak ih se vidi kao potencijal. Premda smo dio velike mašine kulturne produkcije, još je uvijek moguće sudjelovanje u natjecateljskoj igri i borba za našu autorizaciju financijski potpomognute egzistencije ili za prepoznavanje/pažnju, još je uvijek moguć rad usmjeren na proces, dok su iskrenost i hrabrost jednako vrijedne kao i produktivnost – koje povlašteno stanje!

G: Kojim putem ideš?

MS: Izlažem se određenom procesu, vođenom temom, ekonomijom ideje/projekta i uključenim ljudima (većinu ovoga sam odabirem prema postojećem interesu, ali često se dogodi i slučajno). Ako sam nešto morao naučiti onda je to propusnost. Nisam se mogao ni želio odlučiti za stil izražavanja ili temu ili čak suradnju s ljudima. Što je šteta…jer je vrlo korisno biti ‘prepoznatljiv’ i puno je ugodnije. Ali ono za što sam zainteresiran je stanje ne-forme, stanje raznolikosti, pluralizma i paralelnog supostojanja stvari i svemira.

Moram reći da veliki utjecaj na mene ima situacija u kojoj se nalazim, zapravo ekonomska situacija, koja je naravno vrlo prisutna u Švicarskoj. Moje vlastito pozicioniranje u međunarodnom kontekstu. Moja omiljena lekcija je ‘le monde diplomatique’, to je ono što me dovodi do emocionalnih zamaha koji su prvi poticaj za kretanje u nekom smjeru.

G: Kamo želiš stići?

MS: Želio bih se razvijati prema kazalištu izvan kazališta/pozornice. Ne volim toliko izmišljati, koliko volim transformirati, zapravo “raditi“, a ne “pričati“. Kazalište je, tada, više mogućnost izražavanja i pristupa ljudima. Izgradit ću centar za učenje za postkapitalističke ideje, kupiti bunker u švicarskim planinama i organizirati knjižnicu u Gambiji. U (daljoj) ću budućnosti imati poluraspadnutu kuću na selu i pisati. U sljedećem životu želim biti skladatelj i dirigent eksperimentalne glazbe, što više ne mogu postati, jer je moja muzikalnost prilično osrednja.

Halfbreadtechnique je optimalna izvedba za mene i moje tematske preokupacije: nema pozornice, nema putujuće skupine, a imam pristup ljudima pri stvaranju neprekinutih odnosa i pokreta. To je sve što za sada mogu poželjeti.