Roberta Milevoj, biografija / intervju

ROBERTA MILEVOJ (HR) Prvo plesno iskustvo stječe u sedmoj godini u Studiju za stvaralačke aktivnosti ZARO u Puli. Profesionalno obrazovanje nastavlja u Hrvatskoj i inozemstvu sudjelujući na mnogim međunarodnim programima i radionicama. Od 1998. radi kao izvođač i plesač u predstavama Montažstroja, Liberdancea, Zagrebačkog plesnog ansambla, Studija za suvremeni ples, Tale, Sodaberga, MARMOT-a, dance_lab collective-a, te sudjeluje u mnogim projektima istaknutih koreografa i redatelja. Od 2005. razvija svoj autorski rukopis te potpisuje više samostalnih, kraćih i cjelovečernjih predstava:TRIO (2005.), materijal248 (2009.), Roberta, Roberta (2011.) u suradnji s video umjetnikom Matijom Debeljuhom, te Rachel&Sonny (2012.) u suradnji s Tomislavom Fellerom. 2010. dobitnica je Nagrade hrvatskog glumišta za najbolju žensku ulogu u predstavi Nastup. 2011. dobitnica je produkcijske nagrade Tjedna suvremenog plesa za predstavu Roberta, Roberta. Također radi kao pedagog na području suvremenog plesa. Živi i radi na relaciji između Pule i Zagreba.

INTERVJU

G: Otkud počinješ i kako?

RM: Prvi dodir s plesom imala sam još prije 27 godina, u fazi kada ne razmisljaš o tome zašto ti se nešto sviđa ili ne, jednostavno ti se uvuče pod kožu i postane neizostavan dio života. To se meni dogodilo s plesom. Od tada pa do danas, oduvijek sam imala epitet plesačice. Tako su me zvali oni koji me poznaju i oni koji me ne poznaju. A kroz godine se pokazalo da i ja mislim isto o sebi. Ples me u velikoj mjeri odredio kao osobu. Daje mi jako puno u smislu samog prepoznavanja i učenja o sebi, svojih ideja, interesa i afiniteta. To što mislim i osjećam, to i plešem na neki način.

Pogotovo kad je autorski rad u pitanju, krećem iz osobnog iskustva prema van i što ono znači za publiku s kojom to iskustvo dijelim, kada započinje biti važno i za njih. Ali prije svega za mene, od ideje koja mi je u određenom trenutku inspiracija, naspram nje mogu biti i iskrena pa onda i prema „drugom sudioniku“ te iste predstave. U fazi procesa to znači pronaći adekvatne alate koji će popuniti materiju od koje će predstava kasnije biti sastavljena. Ne znam imenovati metodu kojom radim, ali možda znam poslušati i osjetiti  što pojedini proces od mene zahtijeva i na taj način mu pristupam. Mislim da se uvijek dešava neka vrsta simultanog križanja, kao što ja formiram predstavu tako i predstava formira mene.

G: Kojim putem ideš?

RM: Nikada nisam upisivala plesnu školu ili plesnu akademiju. Izabrala sam smjer u kojem je meni osobno bilo puno lakše funkcionirati, izvan institucije. Radeći istovremeno s iznimnim pedagozima, koreografima i plesačima, i baveći se raznim plesnim estetikama i stilovima, danas na to gledam kao na olakotnu okolnost jer sam iz takvih vrsta procesa i neformalne edukacije izvukla svoje načine i (ne)metode u plesu koje mi se zapravo čine vrlo dragocjene. Još uvijek slično pristupam poslu, volim birati ono što smatram najbolje za sebe u datom trenutku. Ponekad je rezultat bolji, ponekad lošiji, ali u tome vidim svoju sreću. Pritom mislim na važnost imanja izbora.

Kada razmišljam o tome što sam trebala prijeći na svom putu, rekla bih da svatko od nas ima svoja autentična iskustva u životu, pa i ja imam jedno takvo.

Oduvijek sam imala svoje plesne utjecaje u raznim oblicima, od glazbe, plesnih serijala i filmova, starijih, ali i mlađih kolega koji su mi na razne načine davali vjetar u leđa i upotpunjavali moje vizije.

Važno mi je da postoje ljudi koji me navedu na neke moje kvalitete i mane, potaknu jos više vjeru u to što radim, i kada njihov talent, inteligencija i ideje imaju na mene utjecaj kao plesača, ali i kao čovjeka.

G: Kuda želiš stići?

RM: Voljela bih raditi s ljudima za koje smatram da mogu doprinijeti mom razvoju u autorskom, izvedbenom, i ljudskom smislu. To uključuje ples, ali i kazališni i filmski medij ili bilo koji drugi medij u kojem postoji šansa da otkrijem nešto što još uvijek ne znam o sebi. Projekti koji mi predstavljaju nove izazove, u kojima se mogu ispočetka iznenaditi, podsjetiti opet zbog čega volim to što radim i koji će i dalje podupirati moju želju za radom.  Kada toga više ne bude, počet ću razmišljati o nečem drugom.