Dewey Dell, biografija /intervju
Dewey Dell (IT) je 2007. godine osnovalo četvero mladih ljudi: Teodora, Demetrio, Agata Castellucci i Eugenio Resta. Svi oni posjeduju jake vještine u različitim područjima, što je zahtijevalo da se svatko od njih posveti različitim aspektima rada, ali bez odricanja dimenzije kolektivnog stvaralaštva. Tako je Teodora autorica koreografija, Demetrio sklada glazbu, Eugenio je dizajner svjetla te se brine o tehničkim aspektima produkcije, dok Agata pomaže u izradi koreografije i brine se o različitim aspektima organizacije. Od 2007. radovi Dewey Della uključuju: à elle vide (2007), KIN KEEN KING (2008), Baldassarre (2009), Cinquanta Urlanti Quaranta Ruggenti Sessanta Stridenti (2010), Grave (2011/12) te različite oblike koncerata uživo u suradnji s glazbenom skupinom Demetria Castelluccia, Black Fanfare, Black Fanfare//Dewey Dell (2011) i Tuono (2012). Novi projekt za 2013. godinu je suradnja s dva japanska umjetnika, Kurom Taninom, asistentom redatelja kazališta Niwagekidan Penino i Yuichiem Yokoyamom, strip ilustratorom i kostimografom. Od 2007. godine Dewey Dell dio je Fies Factorya, projekta Cetrale Fiesa. Ime Dewey Dell odabrano je u počast Faulkneru i mladoj protagonistici djela Kad ležah na samrti, pod čijim se okom kolektiv priprema za lutanje prema ponoru.
Foto: Dewey Dell
INTERVJU
G: Od kud počinjete i kako?
DD: Dewey Dell rođen je 2007. godine, s našim prvim radom “à elle vide“. U to vrijeme nismo znali da bi se ono što radimo moglo zvati profesijom, pozivom, onime što stvarno želimo raditi u životu. Da bismo oživjeli svoje ideje i učinili ih dostupnima publici, znali smo samo da nam treba kazalište, s tamom, s početkom i preciznim krajem; osjetili smo potrebu da oživimo likove koji su živjeli u našim umovima. Crteži nisu bili dovoljni, videi su bili prehladni i otuđeni; željeli smo bliski odnos s publikom, poput psa koji na ljudima namiriše osjećaje željeli smo disati viziju ljudi. Godinu za godinom, taj se osjećaj konsolidirao i bili smo u potpunosti uvjereni da je medij poput jezika, i poput pravog, materinjeg, najbliži je čistoj iskrenosti duha. Premda družina sada ima već šest godina, još uvijek nemamo pravu metodu koju koristimo kao “siguran“ proces u svakom radu. Upravo suprotno, uvijek pazimo da ne ponavljamo svoj način rada. Želimo sami sebe iznenaditi, u smislu da smo se sposobni promijeniti da bismo ponovno otkrili neke situacije, teme, osjećaje koje, prvenstveno, želimo proživjeti do maksimuma.
G: Kojim putem idete?
DD: Kao što smo prije napisali, kada smo počeli, nismo bili potpuno svjesni onoga što radimo, ali svatko je od nas već imao različite i određene vještine koje su nam bile i osobna zvanja. Ono što smo učinili jeste da smo spojili sve ove pozive (stvaranje glazbe, stvaranje scenografije, stvaranje koreografije…) u harmoniju, da bismo stvorili predstavu. Nikada nismo učili u školi, mi smo autodidakti i naše je obrazovanje zapravo raditi ono što radimo – sa svim rizicima koje nam to može donijeti! Upravo zbog toga su utjecaji vrlo važni. Stvarno volimo neke umjetnike ili neke redatelje, iz prošlosti ali i iz sadašnjosti, obožavamo učiti i od nekih strip crtača, više smo naučili od njih nego od plesnih i kazališnih spektakala koje viđamo oko sebe. Glazba je, također, vrlo važna, u potpunosti smo uvjereni da stvarati ples znači ići ukorak s novom glazbom. Oni su duboko povezani u duši.
G: Kamo želite stići?
DD: Ne znamo mnogo o budućnosti, obično ne volimo predviđati na duge staze, ali volimo jednostavnost napredovanja iz projekta u projekt. Možemo osjetiti potrebu za proširenjem svog rada na drugim poljima, ali ne u smislu da želimo mijenjati medij, nego ga samo ispuniti drugim elementima, stvoriti novi vrtlog doprinosa i želja, novih načina suradnje, i suradnje s drugim ljudima. Pa ipak, naš će cilj ostati isti: biti u stanju iznenaditi publiku, ali bez zamjene pojma “ljepote“ pojmom “šoka“ (što se, da budemo iskreni, općenito događa u svijetu umjetnosti), već smatrajući publiku ulovom i okružujući je snažnim osjećajima povezanim s jasnim značenjima, bez da se radi samo o brzim iznenađenjima.
