INTERVJU – Boris Nikitin
Rođen u Baselu, završio je Institut für Angewandte Theaterwissenschaft u Giessenu, u Njemačkoj. Radi na performansima te kao kustos za festivale i kazališta. Imitacija života njegov je treći rad u suradnji s Malteom Scholzom. I Woyzeck, koji je osvojio nagradu žirija na festivalu 100° Berlin i F wie Fälschung (nach Orson Welles) pozvani su na festival Impulse 2009. godine. 2011. godine Nikitin je realizirao Universal Export, djelo o istraživanju mozga i Das Grundgesetz o ustavnom pravu. Također redovito surađuje sa Schauspielhaus Graz i Theater Freiburg.
G:Od kud počinješ i kako?
B: Većina se mojih projekata bavi pitanjem: što je stvarnost? Na kojim se kodovima, sporazumima i pravilima temelji naša ideja stvarnosti? Kako ja doživljavam stvarnost? U mojim se projektima uglavnom radi o konstrukciji stvarnosti i identiteta. To je vjerojatno povezano s mojom hibridnom pozadinom, s time što sam gay rusko-slovačko-francusko-švicarsko-židovsko-kršćanski umjetnik. Ako u svom umu i duši ne posjedujete jasnoću, jasnoća koju se svijet oko vas pretvara da posjeduje postaje lažna. To je vjerojatno i osnova svakog emancipacijskog pokreta: da shvaćate da je svijet oko vas prevara. To vam omogućuje djelovanje i donošenje vlastitih odluka.
Ono što mi se stvarno sviđa jeste igranje s oblikovanjem kazališta, situacije u kojoj se nađe gledatelj/gledateljica. Ponekad, kada i sam idem u kazalište, zamišljam da su svi ostali gledatelji zapravo statisti, a ja sam jedini pravi gledatelj. To je poigravanje mojom vlastitom sumnjom. Tako u ovim trenutcima kada se sve čini potencijalno lažnim dobivam ideju o tome što je zapravo stvarnost. Rekao bih da se mnoge moje predstave igraju ovom idejom.
G:Kojim putem ideš?
B: Studirao sam na Institutu za primijenjenu teatrologiju u Giessenu. To je mali, ružni i dosadni grad u Njemačkoj. Postoji mit da ovaj grad ima najveći broj samoubojstava među studentima. Stoga su ovo zapravo bile najbolje okolnosti za stvaranje umjetnosti. Rad je bio jedino što je moglo odvući pozornost od dosade i depresije grada. Institut ima vlastiti kazališni prostor, studio za snimanje zvuka i studio za video snimanje za oko osamdeset studenata. Dobra je stvar što su oprema i prostori bili u rukama studenata. Sve je bilo na principu uradi-sam. Samoobrazovanje, eksperimenti. Instalirao sam i programirao vlastito osvjetljenje, ponekad sam sam i izvodio. Nije bilo glumaca s kojima ste mogli raditi. Stoga ste morali izmišljati vlastite oblike i ovo vas je sprječavalo da radite amaterske šekspirijanske drame koje nikome ne trebaju. Morali ste izmisliti druge strategije, poput dokumentarnog kazališta, instalacijskog kazališta, durativnih performansa, itd. Trebalo mi je oko pet godina da pronađem vlastitu vrstu kazališta. U Giessenu sam proveo oko sedam godina. Bilo je odlično.
G: Kamo želiš stići?
B: Sljedeće ljeto radit ću na dokumentarnom projektu s opernim pjevačima. Ovo je uzbudljivo jer dosad nisam nikada radio s pjevačima. U travnju sam bio kustos festivala dokumentarnog kazališta. To je isto nešto čime bih se volio baviti. Ponekad se javlja čežnja za čišćim strukturama, redovitošću i sigurnošću u radu. S druge strane, volim imati slobodu skakanja s jednog projekta na drugi. Ta sloboda je zapravo za mene najveća vrijednost. Ponekad je, naravno, naporna. Ali to je ono s čime se pojedinac mora naučiti nositi. Promjena medija je nešto o čemu uvijek razmišljam. Napraviti film ili se baviti vizualnom umjetnošću. To je ono što želim isprobati.
